- Piše: Tomica A. Milović
Kada je 30. avgusta, poslije trideset godina tamnih oblaka, razvedrilo iznad Crne Gore, „Dan” je sjutradan svoju naslovnu stranicu opremio naslovom: „DPS otišao, došla sloboda”.
Za mene je, nakon toliko dugog zlopaćenja u „oblacima u pantalonama”, naslov i simboličan i sugestivan. On prosto inspiriše na pregnuće ljude žedne slobode. Inspiriše ljude kojima sloboda predstavlja ne samo tačku oslonca već i svjetlošću i toplinom ispunjen životni prostor. Onaj prostor gdje čovjek, uz najmanje iskušenje, može da potvrdi koliko je zaista živonosno biće, a ne biće pukog vegetiranja. Ne individua slabog karakterološkog i duhovno neispunjenog organizma, koja samoinicijativno bježi od sopstvene slobode.
Kroz tekstove do sada objavljivane u „Danu” govorio sam i o fenomenu slobode. O fenomenu koji predstavlja vazduh pomoću kojeg se život održava u životu. Sa ontološkog stanovišta sloboda postoji u svim bićima. Sve do onog najsitnijeg. Naravno, sloboda je posebno „privržena” čovjeku. Ona je jedno od osnovnih mjerila čovještva. Iako je Božiji blagoslov, u realnom, praktičnom svijetu to ne izgleda ni izbliza tako. Realni život pokazuje da sloboda nije samo data. Za nju se svaki pojedinac mora boriti i izboriti sam. Ovo ukoliko umjesto nje, neko za egzistencijalni moto nije izabrao neslobodu, odnosno robovanje.
Onog 16. oktobra 2016. godine, a i ranijih izbornih ciklusa koje je organizovao
Milo Đ. i njegov DPS, slobodomisleći građani Crne Gore, oni koji „ne ljube lance” (
Njegoš), pokušavali su da osvoje slobodu. Nijesu uspijevali iz razloga što im je ona redovno otimana na najrazličitije načine. Otimana zastrašivanjem, ucjenama, kupovinom ljudskih duša, huškanjem vjerskih i nacionalnih zajednica jednih na druge...
A onda 30. avgust 2020. Nije pomogao ni tradicionalni „pobjednički” instrumentarij Mila Đ. i DPS-a (krađe i prekrađe izborne volje). Ipak banu sloboda! Istina, uzanim prolazom se iskobeljala. Najvredniji dar, najdjelotvorniji melem. „Je l' istina e ovo ovako/ 'al nas oči sopstvene varaju“. Ovi stihovi genijalnog Njegoša dugo će odzvanjati u mislima svakog crnogorskog građanina koji sužanjstvo doživljava kao prokletu avliju. Kao duhovno i fizičko zgibenije.
Tri izborne liste koje su nosili ljudi od integriteta, raskinule su okove, razbucale gvozdenu zavjesu Milove despotije. Otvorile su zamandaljena vrata i prozore na njegovom privatnom posjedu. Onom posjedu koji je Milo, kakvog bezobrazluka, zvao demokratskom državom. Otvoreni su ventili za ubacivanje svježeg vazduha u bezvlašćem, pohlepom, patološkim vlastoljubljem, mržnjom, kleptokratijom... kontaminirani prostor Crne Gore. Novoj vlasti ne preostaje ništa drugo nego da svi postanu „nobelovci”, te da znanjem, strpljenjem i radom bez predaha pokušaju da Crnu Goru vrate iz mrtvih. Da ozelene zemlju koju je spržio Milo Đ. i njegov DPS. Želja je crnogorskih građana, koji svoju domovinu vole srcem i umom, a ne od nje opljačkanim novcem, da u tom poduhvatu uspiju. I uspjeće! Jer pregaocu Bog daje mahove.
Svečani dolazak slobode u Crnu Goru meni je donio i dozu gorčine. DPS, koji bi u svakoj iole demokratskoj zemlji, zbog nepočinstva prema svom narodu, odavno bio zabranjen, i dalje ostaje najjača politička snaga. Šta to govori? Pa govori da se Crnogorci teško oslobađaju svojih mana: potkupljivosti, inata, građanskog kukavičluka... Da i od svoje sjenke nerijetko zaziru.
„Da li će sloboda umeti da peva/ Kao što su sužnji pevali o njoj”, pitao se
Branko Miljković. Od 30. avgusta sloboda u Crnoj Gori pjeva kao vrabac ili slavuj u krošnji rascvjetale lipe.